(Diane F. Orentlicher, Da neko ko je kriv bude kažnjen: efekti Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Bosni i Hercegovini, Fond otvoreno društvo Bosna i Hercegovina, Sarajevo, 2011)

Studija „Da neko ko je kriv bude kažnjen“ razmatra lokalno shvaćanje načina na koji je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju uticao na Bosnu i Hercegovinu. Prije svega, to je prikaz efekta Tribunala na one koji su preživjeli nezamislive zločine, kao i prikaz i uticaj Tribunala na one koji su izvršili ili šuteći odobravali ratne zločine u BiH, te sposobnost BiH da omogući poziv na odgovornost onih koji su počinili zločine.

Cijela studija je prožeta pričama Bosanaca i Hercegovaca, a njihovo viđenje je osnovna struktura djela. Opisuje se šta građani očekuju od Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, i uspoređuju se njihove nade sa ciljevima koje je Vijeće sigurnosti navelo kada je formiralo Tribunal. 

Autorica se trudila da u studiji razgraniči pitanja nezadovoljstva žrtava presudama koje ne mogu vratiti ono što su izgubili, i njihovo razočarenje nesavršenim pravnim procesom, te kroz sve intervjue se često provlaći pritisak nerealnih očekivanja.

(Guenael Mettraux, Pravo komandne odgovornosti, Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2010)

Knjiga nudi jedinstvenu studiju zakona o komandnoj odgovornosti po internacionalnom zakonodavstvu. Praksa odgovornosti nadređenog, uvedena nakon Drugog svjetskog rata, osigurava da se vojni komandir, civilni vođa, ili vođa terorističke, paravojne,, ili pobunjeničke grupe, može smatrati krivično odgovoran u vezi sa zločinima počinjenim od strane suboraca, čak iako nije bio direktno i osobno prisutan prilikom činjenja tih zločina.

Ideja da nadređeni bude kriminalno odgovoran za zločine podređenih je u središtu međunarodnog prava da bi se osiguralo da bude u skladu sa humanitarnim pravom, i ostaje najvažnije sredstvo u borbi protiv nekažnjavanja. Iako je prvo razvijen u međunarodnom okviru, zakon je raširen na mnoga domaća pravosuđa, na taj način se nudi pravosudnim organima mogućnost optuživanja odgovornih za podređene koji nisu adekvatno odgovorili da spriječe ili kazne počinjene zločine.

Izdanje nudi opsežan i detaljan uvid u doktrinu komandne odgovornosti i područje primjene, kao i očigledne teškoće u utvrđivanju kriminalne odgovornosti nadređenih u smislu kriminalnog gonjenja.

(Zločin i kazna: procesuiranje ratnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini pred međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, Dario Novalić (ur.),  Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2006/2007)

Predmet publikacije „Zločin i kazna“ je procesuiranje ratnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Do dana kad je izdana, 2006. godine, MKSJ je optužio 161 osobu i okončao postupke protiv 94 optuženih, najveći dio predmeta se odnosi na ratne zločine, genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene u Bosni i Hercegovini. Međutim, bosanskohercegovačka javnost nema adekvatan pristup informacijama o pojedinačnim predmetima, što se publikacijom željelo poboljšati.

MKSJ je osnovan u martu 1993. godine, od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, i u svojoj funkciji ima i negativne i pozitivne strane. Negativna strana se ogleda u tome da neki koji su odgovorni za najteže ratne zločine su još uvijek na slobodi, i sve dok se oni kriju, sud nije ispunio svoju misiju. Pored toga, sporost postupaka pred sudom znači da je broj odgovornih, koji su uhapšeni i izvedeni na suđenje mnogo manji nego što bi trebao biti.

Sa druge strane, sud je jasno pokazao da je ozbiljna prijetnja onima koji počine teške zločine, ma kakav njihov status bio dok se zločini izvršavaju. Također, je dostignut najviši standard sudskog postupka, i shodno tome unaprijeđena vladavina zakona.

Da nije osnovan MKSJ mnogi zločinci bi i dan-danas bili slobodni, pa čak i vladali, pojedinačno ne bi bio niko kriv, odgovornost bi bila kolektivna, te se nikome ne bi sudilo za masovne zločine.  
MKSJ podržava jačanje kapaciteta domaćih institucija za procesuiranje ratnih zločina, te kroz različite programe obuke i prenošenja znanja, sarađuje sa domaćim institucijama. Sud BiH je posebno blizak partner Tribunala, a osnivanje Odjela za ratne zločine predstavlja ključnu komponentu strategije okončanja rada MKSJ-a.

Publikacija 1 >>

Publikacija 2 - Dopunjeno izdanje >>

(Janja-Beč Neumann, Center for Interdisceplinary Postgraduate Studies University of Sarajevo, Sarajevo 2007)
Jednu sedmicu u Dubrovniku, od 07. – 13. maja 2003. godine, Richard Goldstone je bio gost predavač na seminaru „Ratni zločini, genocid i sjećanja: Korijeni zla, želim razumjeti“. On je umirovljeni sudija Ustavnog suda Južne Afrike i bivši prvi tužilac u ICTY i ICRT. Dva dana je predavao na teme „Uloga međunarodne pravde u 21. stoljeću“ i „Naslijeđe suđenja Miloševiću“, gdje je pokazao da ako se želi biti shvaćen, treba znati kako slušati.

Knjiga sadrži njegovo predavanje „Naslijeđe suđenja Miloševiću“ i razgovore na temu nakon predavanja, također, tu je i intervju urađen od strane dvojice novinara Dinka Gruhonjića i Emira Suljagića.

Cilj ove knjige je da znanstveno objavi šta se desilo raspadom Jugoslavije, kad, zašto i kako, da se dostigne dovoljan nivo samopouzdanja koji će nam omogućiti da poštujemo i volimo sami sebe kao uslov da bi mogli poštovati i voljeti druge. Knjiga, kao ovakva, može pomoći svima da žive u miru sa sobom kao i sa drugima.

(Darkness at noon, Centre for Interdisciplinary Postgraduate Studies Sarajevo, Janja-Beč Neumann (ur), Sarajevo, 2007)
Knjiga „Darness at noon“ je proizašla iz postdiplomskog kursa „Ratni zločini, genocid i sećanje“, koji je dio Evropskog regionalnog postdiplomskog studija iz ljudskih prava i demokratije u južnoj Evropi, gdje je Dr. Beč predavačica. Svrha kursa je bila da uči o genocidu i ratnim zločinima koji su se desili u bivšoj Jugoslaviji u periodu od 1991.-1999. godine, i dizajniran je tako da studenti, koji žive na prostorima bivše Jugoslavije, nauče i razumiju ove događaje, kako prevazići bol koji su pretrpili ljudi zadnjih decenija, kako razgovarati sa djecom žrtvi, te kako djelotvorno interpretirati istoriju, umjesto ostati u tišini i odobravati nacionalnu amneziju.

(John E. Ackerman, Eugen O’Sullivan, Praksa i procedura međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, Muller, Sarajevo 2002)
Bh. izdanje Praksa i procedura međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju pojavljuje se u izuzetno značajnom trenutku za pravnu, posebno krivično-pravnu teoriju i praksu u Bosni i Hercegovini, ovim riječima, otprilike, u prvoj rečenici predgovora, knjigu opisuje urednica Edina Rešidović.

Knjiga sadrži komentare i praksu Statuta Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Pravila o postupku i dokazima. Organizirana je prema sekcijama koje slijede svaki član Statuta i svaki član Pravila o postupku i dokazima. Knjiga daje pregled stavova Tribunala iznesenih u naredbama, odlukama, prvostepenim i drugostepenim presudama od osnivanja Tribunala do kraja jula 2000. godine.

Knjiga je posebno značajna pravnim praktičarima i teoretičarima prava i zbog činjenice da se u fusnotama daju detaljni izvori, koji kasnije mogu poslužiti kao trag za eventualne naučne radove i istraživanja.

(Transkript konferencije, Uloga svjedoka u suđenjima za ratne zločine, Comesgrafika, Banja Luka, 2003)

Konferencija pod naslovom „Uloga svjedoka u suđenjima za ratne zločine“ je održana u Banja Luci 27. juna 2002. godine u hotelu „Bosna“. U njenom sklopu obrađene su teme svjedoci u suđenjima za ratne zločine: presudna komponenta procesa; zaštita svjedoka: praksa pred ICTY i domaćim sudovima; svjedočenje na suđenjima za ratne zločine: prilika da se čuje žrtva zločina i sudski nalozi za zaštitu svjedoka: namjena i praksa.

U radu konferencije su učestvovali Peter McClosky, Krstan Simić, Edina Residović, Jan Van Hecke, Dane Jamina i mnogi drugi stručnjaci i svjedoci ratnih zločina, kao i predstavnici medija.

Značaj konferencije se može pročitati u izdanju „Uloga svjedoka u suđenjima za ratne zločine“, zajedno sa transkriptom čitave konferencije.

(Edin Hodžić i Nenad Stojanović, Analitika – Centar za društvena istraživanja, Sarajevo 2011)

Glavna namjera istraživanja, koje se bavi presudom Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, je da se donosiocima odluka, novinarima i javnim djelatnicima, te akademskoj i široj javnosti ponudi sistematičan pregled konceptualnih postavki, relevantnih međunarodnih standarda, komparativnih iskustava i dosadašnje političke prakse u BiH u oblasti političke participacije i konstitutivnih naroda i „ostalih“. Takav pregled je nužan da bi se identificirali mogući pravci reforme Ustava BiH i izmjene relevantnih zakona, koji bi mogli osigurati izvršenje presude, na način da se ne narušava uspostavljeni balans političke moći između konstitutivnih naroda, ali da se osigura politička participacija „ostalih“ na nediskriminatorskim osnovama.

Ova studija ne prejudicira buduća ustavna rješenja, niti ih je moguće ponuditi jednom studijom, već prije svega produbljuje postojeća i postavlja nova pitanja vezana za reforme Ustava BiH. Na taj način, ova studija poziva na strukturirani dijalog i ekspertnih krugova i šire javnosti o mnogostrukim aspektima ustavne reforme u našoj zemlji.

(Mirjana Nadaždin-Defterdarević, Evropska konvencija prema praksi evropskog suda za ljudska prava, Nadaždin Mirjana Defterdarević, Mostar 2007)

U sklopu programa Kliničkog obrazovanja pravnika za studente pravnih fakulteta Univerziteta „Džemal Bijedić“ i Sveučilišta u Mostaru izdata je knjiga „Evropska konvencija prema praksi evropskog suda za ljudska prava“, koja se bavi odnosima Evropske konvencije, Komisije za ljudska prava i Suda za ljudska prava, te objašnjavanjem svih članova Konvencije pojedinačno. Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama je najdjelotvorniji dokument za zaštitu ljudskih prava, nastala je u vremenu neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kad su sjećanja na pretrpljene ratne strahote, masovna stradanja i drastična kršenja ljudskih prava bila još svježa. Riješenost svjedoka tog vremena da se takvo nešto ne smije ponoviti, odlučno su pokazali i istaknuti humanisti i neki politički pokreti, što je bilo dovoljno snažno da se utemelje garancije za to.

Potpisivanjem Konvencije propisano je i osnivanje Komisije za ljudska prava i Suda za ljudska prava kao posebnih organa koji su ovlašteni da vrše nadzor nad provođenjem sadržaja Konvencija u zemljama koje su se obavezale na njenu primjenu. Poseban status Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama se ogleda u tome da postoji efikasan mehanizam kojim se provodi nadzor nad njenom primjenom, a to omogućava njen još veći autoritet koji proizlazi iz konzistentnosti prakse njene primjene. 

Presude Evropskog suda za ljudska prava po svom karakteru su takve da strani ugovornici, na koju se odnose, a koja je učinila povredu prava utvrđenog Konvencijom, ne ostavljaju mogućnost izbora. Kada utvrdi da je učinjena povreda Konvencije ili njenih protokola Sud će pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci, bez obzira što unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u tom slučaju omogućuje tek djelomičnu naknadu za posljedice utvrđene povrede.

(Faris Vehabović, Lada Sadiković (et. al.), Ljudska prava u Bosni i Hercegovini 2008, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2009)
Publikacija „Ljudska prava u Bosni i Hercegovini“ je detaljni izvještaj o stanju ljudskih prava u BiH, i ima za cilj da pokaže i ocjeni postojeća ustavna i zakonska rješenja u oblasti ljudskih prava. Analiza je bila usmjerena na utvrđivanje obima u kojem je domaće zakonodavstvo usaglašeno sa ključnim međunarodnim i regionalnim standardima.

Sastoji se iz četiri dijela: ljudska prava u pravnim propisima, ljudska prava u primjeni, ljudska prava u svijesti građana i građanki Bosne i Hercegovine, i ljudska prava u praksi – odabrane teme.
Prvi dio izvještaja predstavlja analizu Ustavnih odredbi i ključnih zakona koji su značajni za uživanje ljudskih prava, te pojedini prijedlozi i nacrti zakona koji će imati uticaj na ovu oblast. Također, urađeno je i poređenje materijala sa određenim članovima paktova Ujedinjenih nacija i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda.

Drugi dio prikazuje stvarno stanje u oblasti uživanja ljudskih prava, odnosno njihovog ograničavanja ili kršenja, a prikaz je urađen na osnovu pisanih medija i izvještaja međunarodnih domaćih i nevladinih organizacija.

U trećem dijelu izvještaja predstavljeni su rezultati istraživanja svijesti o ljudskim pravima u BiH a na uzorku od 1101 ispitanika i ispitanice.

Ključni zaključak je da postoji veliki rascjep između teorije i prakse ljudskih prava u BiH, a to nalazi potvrdu u tome da građani imaju određena znanja o pravima koja im pripadaju, ali prevladava shvaćanje da se ne poštuju, što umanjuje i gotovo potpuno ukida potrebu razumijevanja, prihvaćanja i učenja o ljudskim pravima i instrumentima njihove zaštite, što bi vodilo ka razvijanju svijesti i širenju kulture ljudskih prava.

(Faris Vehabović, Odnos ustava Bosne i Hercegovine i evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ACIPS, Sarajevo, 2006)

Knjiga „Odnos ustava Bosne i Hercegovine i evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda“ se bazira na teorijskoj i praktičnoj izvedbi općih principa međunarodnog prava i odnosa prava jedne države prema tim principima. U slučaju Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija je jedan od najvažnijih ustavnih principa, a ne samo ugovor iz kojeg proizlaze izvjesne obaveze za države-potpisnice.

Ustav BiH je tipični primjer radikalnog monističkog pristupa u primjeni međunarodnog prava. Što znači da su međunarodno i unutrašnje pravo dijelovi jedinstvenog pravnog poretka koji pruža i načela o rješavanju sukoba između propisa unutrašnjeg prava neke države i međunarodnog prava.

Imajući u vidu prethodno rečeno, norme međunarodnog prava, imaju nadmoć nad ustavom. Samim tim, Evropska konvencija je, i kao ustavni princip i kao ratificirani međunarodni sporazum, i kao jedan od nosivih stupova državne strukture Bosne i Hercegovine, zajedno sa principom demokratije, vladavine prava i slobodnih izbora, direktno primjenjiva, tj, iznad svakog drugog prava.

Autor je izdavanjem ovog djela želio da skrene pažnju na odnos Ustava BiH i Evropske konvencije, razvijanje upravnog sistema Bosne i Hercegovine i uticaj Evropske konvencije na pravosudni sistem Bosne i Hercegovine.

Publikacija >>

Teorija i praksa Evropske konvencije o ljudskim pravima

(P. van Dijk, G.J.H. van Hoof, Teorija i praksa Evropske konvencije o ljudskim pravima, Muller, Sarajevo, 2001)

U zemljama nastalim raspadom Jugoslavije početak dvadesetprvog vijeka je umnogome značio i početak potpune ratifikacije potpisane Evropske konvencije o ljudskim pravima. Kako primjenjivanje takvog i sličnih dokumenta zahtjeva stručnost, odnosno poznavanje materije, tako se, konkretno u Bosni i Hercegovini pojavila potreba za pubilkacijama koje će na neki način definirati Konvenciju, te teorijskim i stručnim metodama objasniti način njenog funkcioniranja, te izvodima iz pojedinačnih slučajeva omogućiti njeno bolje razumijevanje.

U tom kontekstu se poseglo za štampanjem Teorije i prakse Evropske konvencije o ljudskim pravima, autorskog dvojca P. van Dijk, G.J.H. van Hoof, što je bilo ujedno i treće izdanje ove publikacije. Kako je, u periodu od prvog do trećeg štapmanja ove knjige došlo do promjena u načinu zaštite ljudskih prava, tako su i autori neke stavove i primjere dodatno obogatili i prilagodili novim standardima, u čemu je dragocjenost ovog izdanja znatno veća.

U predgovoru, jedan od autora sljedećim riječima opisiju knjigu:

“(…) knjiga je zamišljena sa dva cilja: da bude opći univerzitetski udžbenik i vodič pravnicima u praksi. Kao udžbenik može se koristiti i kao korisno štivo, i kao osnov za diskusije na vježbama i seminarima, o, između ostaloga, međunarodnom javnom pravu, pravu međunarodnih organizacija, domaćem i međunarodnom krivičnom pravu (…)”.

(Ćazim Sadiković, Evropsko pravo ljudskih prava, Fond otvoreno društvo BiH, Magistrat, Sarajevo, 2001)
O ljudskim pravima i osnovnim slobodama, o zaštiti ljudskih prava, o Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, isl, pisao je Ćazim Sadiković u knjizi Evropsko pravo ljudskih prava. Knjiga je svojevrstan udžbenik, pregled nastanka ideje o zaštiti ljudskih prava, njeno pravno reguliranje i tumačenje Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva u BiH.
Knjiga se sastoji iz tri djela – konvencijsko pravo ljudskih prava, komunitarno pravo ljudskih prava i bosanskohercegovačko pravo ljudskih prava – što doprinosi boljem razumijevanju ljudskih prava i načina zaštite osnovnih sloboda.

Osim što je prilagođen korištenju na univerzitetu, udžbenik se čini važnim i nezaobilaznim štivom kućne biblioteke.

(Jasna Bakšić-Muftić, Sistem ljudskih prava, FOD BiH – Pravni centar FOD BiH, Magistrat, Sarajevo, 2002)
Sistem ljudskih prava je još jedan od udžbenika štampanih kao podrška razvoju udžbeničke politike iz oblasti prava. Knjiga obuhvata pregled razvoja ideje o ljudskim pravima, od naslijeđa atenske demokracije do osnovnih karakteristika liberalne filozofije. U tom pregledu jasno su definirani doprinosi razvoju ljudskih prava svakog od vodećih mislilaca i državnika tog vremena.

Knjiga sadrži i najznačajnije povijesne dokumente o ljudskim pravima, kao prilog, ali uz opis njihovog značaja za razvoj ideje o ljudskim pravima.

Drugi dio udžbenika uvid u ljudska prava daje iz filozofske, političke, ideološke i pedagoške perspektive, te daje pregled generacijskog razvoja ideje o zaštiti ljudskih prava.

Autorica je u završnom dijelu predstavila Bosnu i Hercegovinu u kontekstu zaštite ljudskih prava, te ponudila nekoliko modela kako bi ovdašnje institucije na što efikasniji način realizirale obećanja data potpisom raznih dokumenata o zaštiti ljudskih prava i sloboda.

(Herbert Petzold (et. al.), Izvodi iz sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava I, II, Savjet/Vijeće Evrope, FOD BiH, Colpi, Grafički promet d.o.o Sarajevo, Sarajevo, 2001)

Pristupanjem Vijeću Evrope i potpisivanjem Evropske konvencije o ljudskim pravima, institucije Bosne i Hercegovine su, kao i veći broj zemalja u tranziciji, imale problem razumijevanja i donošenja presuda u korist zaštite ljudskih prava. U tom kontekstu se pojavila potreba da se objavi udžbenik, odnosno zbornik presuda i odluka Evropske komisije za ljudska prava, kako bi se što bolje i što efikasnije razumjeli principi Konvencije, i način njenog nastanka.

Uz, između ostalih, i financijsku podršku Fonda otvoreno društvo, odlučeno je da se sastavi tim stručnjaka koji će preporučiti za prevod i objavljivanje najznačajnijih presuda za ovdašnji kontekst.

Knjiga Izvodi iz sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava je javnosti dostupna od 2001. godine, kao dvotomni udžbenik koji jednako koristi univerzitetskim profesorima, studentima, organima vlasti i građanima.

Zbirka obuhvata 94 slučaja od tada ukupnih 2.400, i svaki od prevedenih slučaja predstavlja dobar primjer za bolje razumijevanje Konvencije u postkonfliktnim i postkomunističkim državama. U tom smislu je zbirka presuda vrijedna i za druge zemlje nastale raspadom Jugoslavije, jer je kontekst i dalji razvoj umnogome sličan.

Razvojna agencija EDA iz Banja Luke objavila je studiju “Integritet ugovornih organa u javnim nabavkama – Dometi Ex post monitoringa" koja se bavi se pitanjima integriteta domaćih institucija u oblasti poštovanja zakona i dobrih praksi u segmentu javnih nabavki. Nalazi studije su izvedeni iz javno dostupnih revizorskih izvještaja i drugih podloga koje govore o tome kako domaće institucije vrše nabavke neophodnih roba, radova i usluga, prije svega sa stanovišta propisa, ali i sa stanovišta preporučenih dobrih praksi.

U studiji su navedene, pojašnjene i statistički prikazane najčešće uočene nepravilnosti i to prema različitim principima javnih nabavki, kao što su dobro planiranje i priprema, transparentnost, jednak tretman, kontrola izvršenja i dr. Na kraju, studija daje preporuke za unapređenja integriteta javnih nabavki u BiH.
Studija je nastala u okviru projekta „Ka integritetu ugovornih organa u javnim nabavkama“ podržanog od strane Fonda otvorenog društva BiH.

Publikacija >>

(Privatizacija državnog kapitala u Bosni i Hercegovini, Boris Divjak i Aleksandra Martinović (ur.), Transparency International, Banja Luka, 2009)

Publikacija je rezultat aktivnosti na projektu "Zagovaranje, implementacija i evaluacija sistema nacionalnog integriteta, sa posebnim osvrtom na privatizaciju strateških preduzeća u BiH“ koji je proveo Transparency International Bosne i Hercegovine uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH, kao nastavak višegodišnje saradnje na unapređenju sistema integriteta Bosne i Hercegovine. Cilj ovog projekta je bio praćenje napretka antikorupcionih reformi u zemlji, usvajanja nove antikorupcione strategije od strane nadležnog tijela, te osiguranja transparentnosti i kvaliteta mjera i aktivnosti, kroz punu uključenost civilnog društva u nastavak procesa.

Prepoznajući značaj procesa privatizacije za opštu ekonomsku situaciju u zemlji, obzirom na posljedice svjetske ekonomske krize sa kojima se BiH suočava, ali i buduću, zbog efekta na održivost ekonomsko-socijalnog razvoja, poseban projektni fokus je stavljen na nadgledanje i evaluaciju procesa privatizacije i drugih oblika privatnog investiranja u zemlji, kao i na rad javnih preduzeća u tzv. strateškim oblastima.

Pored analize zakonskog i institucionalnog okvira procesa privatizacije i ostvarenih privatizacionih rezultata, aneksima ove publikacije obuhvaćene su i posebne analize procesa privatizacije nekoliko najznačajnijih strateških preduzeća u zemlji.

(Unapređenje sistema nacionalnog integriteta, Boris Divjak (ur.) Transparency International, Sarajevo, 2007)

Prema istraživanjima BiH je jedna od zemalja sa najvećim stepenom korupcije u Evropi i u rangu je sa afričkim i centralnoazijskim zemljama. Državna administracija koja se četiri puta veća od evropskog prosjeka čini idealno okruženje za procvat korupcije.

Publikacija „Unapređenje sistema nacionalnog integriteta“ se bavi prijedlogom strategije borbe protiv korupcije u BiH, gdje su navedena tri nivoa u osnovnom konceptu: Korekcija zakonskog okvira; jačanje kapaciteta institucija i puna primjena zakona; prevencija korupcije i učešće građana.

Nova strategija Ujedinjenih Nacija u suprotstavljanju korupciji, čiji je potpisnik i BiH, naglasak stavlja na individualnu i kolektivnu odgovornost dužnosnika svih domena vlasti.

Zaključak publikacije je da je neophodno razvijati prevenciju korupcije, jer nakon što se ista desi eliminira se samo posljedica ali ne i uzrok i povod te je takav sistem osuđen na propast u zemljama tranzicije i izgradnje.

(Nebojša Milanović (et. al.), Studija sistema nacionalnog integriteta u BiH, Boris Divjak (ur.), Transparency International, Banja Luka, 2007)

Sistem nacionalnog integriteta obuhvaća ključne institucije, sektore i specifične aktivnosti koje doprinose integritetu, transparentnosti i odgovornosti u društvu, te kada to sve funkcioniše pravilno sistem nacionalnog integriteta se bori protiv korupcije kao dijela veće borbe zloupotrebe vlasti, malverzacija i pronevjere.

Svrha ove studije je da ocijeni sistem nacionalnog integriteta u teoriji i praksi, da uvede standard za mjerenje daljnjeg razvoja i osnovu za uspoređivanje između različitih zemalja. Također, daje uvid u područja koja zahtijevaju hitnu akciju.
Studija kreira jaku empirijsku bazu koja doprinosi razumijevanju jakog ili slabog sistema unutar regiona gdje nekoliko zemalja funkcioniše u sličnim političkim, ekonomskim i društvenim okvirima, a rezultat može pružiti dobar uvid u reformu, kao i mogućnost za učenje od država koje su u istoj fazi razvoja.

(Almir Maljević, Darko Datzer (et. al.), Otvoreno o policiji i korupciji, Udruženje diplomiranih kriminalista u BiH, Sarajevo, 2006)

Naučno-istraživački rad „Otvoreno o policiji i korupciji“ se bavi istraživanjem korupcije u policiji, kao državnom organu koji se treba suprotstavljati svim vrstama kriminaliteta. Prethodna istraživanja koja su provedena, pokazuju da 55% građana u BiH smatra da su gotovo svi ili većina policijskih snaga korumpirani, te da je od svih ponuđenih institucija, prema mišljenju 7,5% građana, policija najkorumpiranija institucija BiH.

Ciljevi koji su željeli da se postignu ovim istraživanjem su:

• doprinos dosadašnjim naporima nacionalnih policijskih struktura i međunarodne zajednice prema borbi policije protiv korupcije;
• doprinos uspostavljanju saradnje između vladinog sektora (MUP-ova), civilnog sektora (Udruženje diplomiranih kriminalista) i međunarodnih organizacija (EUPM);
• sačiniti bazu podataka koja sadrži ključne pravne popise koji reguliraju borbu policije protiv korupcije u BiH;
• izvršiti sadržajnu analizu međunarodnih pravnih instrumenata, koje je ratificirala BiH, i utvrditi koje se obaveze odnose na organizaciju i djelatnosti policijskih snaga u BiH;
• utvrditi u kojoj mjeri policijske snage u BiH primjenjuju nacionalno zakonodavstvo u borbi protiv korupcije u vlastitim redovima, ali i u borbi protiv korupcije uopćeno;
• utvrditi stepen učešća pripadnika policijskih struktura  u koruptivnim ponašanjima.

Udruženje diplomiranih kriminalista u BiH je neposredno zainteresovano da se imidž policijskih struktura u očima javnosti značajno popravi i da pokaže građanima da korupcija u policiji nije na onom nivou kako se želi predstaviti, te da policijske strukture u BiH ulažu značajne napore kako bi se uspješno suprotstavili fenomenu korupcije.

Publikacija >>

(Vlado Adamović, Branko Perić, Novinarstvo u borbi protiv korupcije, Mediacentar, Sarajevo, 2003)

Visok stepen korupcije koja se prožima kroz sve nivoe vlasti u Bosni i Hercegovini, potvrdila su i najiscrpnija istraživanja. Problem je veći zbog činjenice da su i domaći mediji, kao i civilno društvo zakazali na planu borbe protiv korupcije, što je iniciralo projekat Fonda otvoreno društvo BiH i Mediacentra “Novinarstvo u borbi protiv korupcije – tretiranje novog seta zakona o korupciji”. Projekat je pokrenut 2003. godine,  a za posljedicu je imao istoimenu publikaciju.

Publikacija sadrži tekstove Mustafe Bisića, Borislava Petrovića, Hajrije Sijerčić-Čolić, Senke Nožica, Branka Perića i Borisa Divjaka. Svaki od autora je iz svog stručnog ugla dao doprinos borbi protiv korupcije, od aktivnosti nevladinog sektora, preko medijskih izvještavanja, do nekih aspekata krivičnopravne i kriminološke problematike korupcije.
Ideja cijelog projekta jeste dodatna pomoć novinarima u njihovom pisanju o problemu korupcije, kao i upute kako da iskoriste šansu i doprinesu bržem rješenju problema.

(Jasmina Kosović (et. al.), Nacrt zakona o maloljetnim počiniocima krivičnih djela, PPGP Comesgrafika, Banja Luka, 2005)

U trenutku kada u Evropi i SAD postoji već razvijen sistem alternativnih mjera ne samo za maloljetne, već i druge počinioce krivičnih djela, Bosna i Hercegovina je tek dobila zakonodavstvo koje je predstavljalo suvremeni pristup u tretiranju maloljetničkog prestupništva.

Procesi izmjene maloljetničkog krivičnog zakonodavstva išli su u pravcu izbjegavanja klasične krivičnopravne reakcije na društveno neprihvatljivo ponašanje maloljetnika. Prateći međunarodne standarde u ovoj oblasti, bilo je potrebno pristupiti izradi odvojenog zakonodavstva za maloljetnike.

Po uzoru na savremene zakonodavne sisteme, nacrt Zakona o maloljetnim počiniocima krivičnih djela sadrži cjeline koje sistematski rješavaju pitanja maloljetničkog prestupništva. U tom smislu, ovaj nacrt obuhvata odredbe o materijalnom i procesnom krivičnom pravu, o organizaciji sudova za maloljetnike, zatim o izvršenju sankcija koje se izriču maloljetnim počiniocima krivičnih djela, kao i dio koji se odnosi na krivična djela izvršena na štetu djece i maloljetnika.

Od posebnog značaja je da će stupanjem na snagu predloženog zakona prestati da važe odgovarajuće odredbe (Bosne i Hercegovine, entiteta i Brčko Distrikta) krivičnih zakona, zakona o krivičnom postupku i zakona o izvršenju krivičnih sankcija, koje se odnose na maloljetničko krivično pravo.

(Vladimir Obradović, Preddelinkventno ponašanje učenika osnovnih i srednjih škola Kantona Sarajevo, Kantonalna javna ustanova „Porodično savjetovalište, Sarajevo, 2005)

Fokus istraživanja „Preddelinkventno ponašanje učenika osnovnih i srednjih škola Kantona Sarajevo“ je bio usmjeren na one oblike društveno nepoželjnog ponašanja koji se ispoljavaju u školama i predstavljaju rizično asocijalno ponašanje. Procent adolescenata koji uživaju drogu je vrlo zabrinjavajući, kao i spoznaja odnosa roditelja i djece, gdje roditelji su nemoći i u panici, neki su nezainteresovani, prezauzeti i nemaju vremena za svoju djecu. Uticaj asocijalnih grupa na pedagoški zanemarenu djecu je najveći, što potvrđuje evidentan porast maloljetničke delinkvencije.

Sve ovo navelo je Kantonalnu javnu ustanovu „Porodično savjetovalište“ Sarajevo da provede naučno istraživanje sa ciljem da utvrdi kakva je uloga porodice u pojavi i prevenciji nepoželjnih oblika ponašanja kod djece i omladine. Želi se utvrditi šta se događa sa porodicom u postratnom periodu i kako teku procesi koji mogu prouzrokovati pojavu nepoželjnih oblika ponašanja kod mladih.

Važnost istraživanja ograničavajućih i podsticajnih faktora pojave i razvoja delinkventnog ponašanja maloljetnika, posebno u urbanim sredinama, proizlazi iz društvene potrebe iznalaženja efikasnih i pravovremenih mjera i aktivnosti djelovanja na frekvenciju i intenzitet delinkventnog, kao i drugih vidova asocijalnog ponašanja mladih.

(Hajrija Sijarčić-Čolić, Bubalović  Tadija (et. al.), Mladi u sukobu sa zakonom u svjetlu aktelnih problema maloljetničkog krivičnog pravosuđa u BiH, Comesgrafika, Banja Luka, 2002)

Maloljetnički kriminal kao oblik društveno neprihvatljivog ponašanja je u stalnom porastu, što predstavlja jedan od vodećih problema savremenog bh. društva. Analize i istraživanja su pokazala da je ovaj problem u porastu i da se, kao prestupnici, pojavljuju i mlađi od 14 godina.

Suočeni sa navedenim problemima, Fond otvoreno društvo je u saradnji sa UNICEF-om, još 2001. godine pokrenuo projekat “Mladi u sukobu sa zakonom u svijetlu aktuelnih problema maloljetničkog krivičnog pravosuđa u Bosni i Hercegovini”, čega je rezultat studija Mladi u sukobu sa zakonom u svjetlu aktelnih problema maloljetničkog krivičnog pravosuđa u BiH.

Studija izražava zajednički pristup ekspertskih timova, te je rezultat njihovog zajedničkog rada na ostvarivanju sljedećih ciljeva:

• usklađivanje maloljetničkog krivičnog zakonodavstva sa međunarodnim pravnim standardima;
• predlaganje alternativnih mjera prema maloljetnih počiniteljima krivičnih dijela kako bi se izbjegla klasična krivična procedura;
• definisanje preporuka za otvaranje određenih institucija čime se ostvaruju uslovi za primjenu zakonom predviđenih sankcija i mjera;
• postizanje višeg stepena educiranosti i efikasnosti kadrova koji su uključeni u proceduru maloljetničkog sudovanja…

(Srđan Dizdarević, Sevima Sali-Terzić (et. al.), Procjena razvoja demokratije u Bosni i Hercegovini, Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2006)

Paralelno sa širenjem demokratije u svijetu pojavila i potreba da se procijeni u kojoj mjeri se ispunjavaju demokratski principi i standardi. Uzimajući u obzir uobičajena razmišljanja prosječnog birača, da demokratska uređenja nisu ni približno ispunila njihova očekivanja i da odgovarajuće promjene u praksi vlade nisu proporcionalne globalnom uspjehu demokratskih normi, istraživanja i procjene uspješnosti dobivaju još više na značaju.

Ideja o procjeni demokratije podrazumijeva sistematsku procjenu političkog života jedne zemlje od strane njenih građana, te takve procjene mogu služiti za podizanje javne svijesti o tome šta demokratija podrazumijeva, sistematske dokaze koji će potkrijepiti ono što građane brine o načinu funkcionisanja vlasti, doprinošenje javnoj debati o reformama i pomogne u prepoznavanju prioriteta za reformski program.

Istraživanje se bazira na 14 sekcija, koje su podijeljene na četiri tzv. stuba demokratije, svaka od navedenih sekcija se obrađuje na principu pitanja, a odgovori na zadata pitanja sadrže analizu zakonskog okvira, analizu implementacije zakonskih propisa, kao i negativne indikatore koji utiči ili bi mogli uticati na datu oblast.

Publikacija >>

(Žarko Papić, Tatjana Slijepčević (et. al.), Mit i stvarnost civilnog društva, Inicijativa za bolju i humaniju inkluziju, Sarajevo, 2011)

Studija je urađena u okviru projekta Uloga civilnog društva u jačanju socijalne inkluzije i smanjenju siromaštva, fokusirana je većinom na nevladin sektor i djelomično medije. Civilno društvo i NVO sektor se najvećim dijelom razvijao u periodu 1992.-1995. godine pod utjecajem međunarodne politike. U tom procesu nisu uzete u obzir specifičnosti Bosne i Hercegovine, a to je karakter socijalnog sistema u bivšoj socijalističkoj republici BiH, gdje se od države očekivalo da riješi sve probleme kako građana tako i poslovnog sektora. Slično tome, danas građani BiH očekuju da međunarodna zajednica riješi njihove probleme, a državni lideri i stanovništvo ostaju pasivni. Smanjenje međunarodne pomoći dovelo je do situacije da su se mnogi NVO-i našli u velikim problemima prilikom tranzicije sa međunarodnih izvora financiranja na lokalni. Ako Bosna i Hercegovina hoće da se oslobodi ove kulture ovisnosti, mora postojati radikalna promjena u načinu razmišljanja koja će preferirati organizovani kolektivizam kao način djelovanja.

Analiza u ovoj studiji je praćena holističkim pristupom brojnim problemima kao što su siromaštvo, socijalna isključenost, BiH sistem socijalne zaštite, ranjive grupe, veličina, struktura i izvori financiranja NVO sektora i medija. Na toj osnovi, pristupi su razvijeni tako da mogu ojačati ulogu NVO-a (partnerstvo sa javnim institucijama, umrežavanje NVO-a, neophodne pravne promjene, najbolje prakse u BiH itd.).

(Rajko Macura, Ranko Biberdžić (et. al.), Prioriteti i načini distribucije opštinskih/općinskih sredstava za nevladine organizacije u BiH, Nezavisni biro za humanitarna pitanja, Sarajevo, 2009)

Istraživanje je nastalo zbog potrebe za podacima o ulaganju vladinog u nevladin sektor. Provođenjem istraživanja, planira se ostvariti uticaj na jačanje kapaciteta općinskih administracija za transparentnije i svrsishodnije usmjeravanje sredstava nevladinim organizacijama ka njihovom jačem uključivanju u procese socijalnog uključivanja u lokalnim zajednicama.

Dobivene informacije kroz ovo pilot istraživanje govore o simboličnoj podršci NVO-ima u kreiranju lokalnih socijalnih politika i rješavanju socijalnih problema i potreba, od strane lokalnih vlasti. Očito, NVO-i nisu prepoznati kao resurs koji može pomoći da se socijalni problemi riješe efikasnije.

(Mirela Ibrahimagić, Analiza NVO sektora iz perspektive socijalnog uključivanja, Nezavisni biro za humanitarna pitanja, Sarajevo, 2009)

Socijalno uključivanje daje šansu osobama koje su u socijalnoj potrebi da se uključe u  ekonomske, socijalne i političke procese, da bi to bilo ostvarivo neophodno je uključivanje i javnog i civilnog društva u te procese, u čemu su jako bitan faktor NVO-i.

„Analiza NVO sektora iz perspektive socijalnog uključivanja“ ima za cilj da informiše o ulozi civilnog društva u procesu socijalnog uključivanja. Proces Evropskih integracija nameće obavezu socijalnog uključivanja i kreiranja javnih politika na “evropski način” s ciljem postizanja jednakih mogućnosti, smanjenju marginalizacije na osnovu spola, etničke pripadnosti, mjesta življenja, nivoa obrazovanja i slično. Dok s druge strane utiče na stvaranje demokratskog društva tražeći veću ulogu civilnog sektora u ovim procesima. Predpristupni procesi BiH će zahtijevati veći angažman civilnog sektora jer će BiH na tom putu morati zadovoljiti ciljeve dobrog upravljanja procesom socijalnog uključivanja.

(Suzana Bubić, Jozo Čizmić, Građansko procesno pravo – praktikum, Centar za ljudska prava u Mostaru, Sarajevo, 2009)
Centar za ljudska prava u Mostaru implementator je projekta „Kliničko obrazovanje pravnika za studente Pravnih fakulteta Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru i Sveučilišta u Mostaru“, koji se sedmu godinu uspješno realizuje. Kao rezultat uspješno realizovanog projekta, a iz potrebe da nastavni sadržaji izučavani na pravnim klinikama budu dostupni i široj čitalačkoj publici, objavljeno je pet praktikuma: ljudska prava, krivično/kazneno procesno pravo, radno i socijalno pravo, građansko procesno pravo i upravno procesno pravo.

Praktikum „Građansko procesno pravo“ daje uvid u pojam, strukturu, tijek i pravne izvore građanskih sudskih postupaka, kao i pojam, elemente i vrste tužbe. Također, objašnjeni su i pojam, vrste i pobijanje arbitražnih odluka i postupci pred Evropskim sudom za ljudska prava u građanskopravnim stvarima.

(Vesna Kazazić (et. al.), Ljudska prava – praktikum, Centar za ljudska prava u Mostaru, Sarajevo, 2009)
U okviru Organizacije Ujedinjenih nacija usvojeno je mnogo međunarodnih ugovora o ljudskim pravima, a države su se obavezale da osiguraju punu primjenu njihovih odredaba i da svoje unutrašnje zakonodavstvo usklade sa standardima sadržanim u ugovorima.
Većina tih ugovora predviđa i neki oblik nadzora nad izvršavanjem preuzetih obaveza, a najkorisniji su oni koji predviđaju mogućnost da pojedinac pokrene postupak pred odgovarajućim međunarodnim tijelima. Međutim, države nerado pristaju na nadležnost međunarodnih tijela da razmatraju individualne predstavke. Nadležnost ovih tijela je fakultativna, jer država kad postane strankom nekog međunarodnog ugovora, nema obavezu da automatski prihvati nadležnost tijela koje je ugovorom osnovano.
Bosna i Hercegovina je stranka gotovo svih ugovora o ljudskim pravima koji su usvojeni u okviru Organizacije Ujedinjenih nacija. Na temelju obaveza koje je Bosna i Hercegovina prihvatila, stvorena je mogućnost, da se njeni građani, koji su žrtve kršenja nekog od garantiranih prava, pojave pred nekim od ugovornih tijela.
U Praktikumu se objašnjavaju postupci koji se vode pred komitetima po pojedinačnim predstavkama, prate ih odluke o konkretnim slučajevima raspravljanim pred komitetima, te formulari za podnošenje predstavki.

(Mustafa-Sejo Žuljević i Snježana Pehar, Upravno pravo – praktikum, Centar za ljudska prava u Mostaru, Sarajevo, 2009)
U prvom dijelu praktikuma se obrađuje pojam, vrste, oblici, sastavni dijelovi itd. upravnih akata, i na kraju obrasci za praktično pisanje upravnih akata.

Pojam upravnog akta se susreće u teoriji i zakonodavstvu, a najčešće se definira kao pravni akt kojim se u slučajevima predviđenim u pravnoj normi, od strane državnih organa odnosno organizacija i zajednica koje imaju javna ovlaštenja na jednostran i autoritativan način odlučuje o pravima, obavezama i pravnim interesima pojedinih subjekata u konkretnoj upravnoj stvari.

Drugi dio praktikuma napisala je doc. dr. sc. Snježane Pehar, a bavi se upravnim sporovima. Nakon uspostavljanja svoje nezavisnosti BiH se morala okretati novim rješenjima po pitanju pravnog sistema, a problem upravnih sporova je riješen tako da se preuzeo Zakon o upravnim sporovima bivše SFRJ uz neke izmjene i dopune.

Kad je vršena reforma procesnih zakona kojima se reguliraju postupci pred sudovima, zbog postizanja najviših evropskih standarda, izrađen je novi Zakon o upravnim sporovima BiH, koji je stupio na snagu 2002. godine.
Obrađene su vrste i predmeti upravnog spora, predmeti pobijanja upravnih akata, te tužbe i njeni elementi.

(Ivo Rozić, Radno pravo – praktikum, Centar za ljudska prava u Mostaru, Sarajevo, 2009)
Primarni predmet radnog prava su radni odnosi, koji obuhvaćaju odnose između radnika i poslodavca, a u određenom dijelu regulira i specifične radne odnose u kojima se naspram radnika nalazi država.

U knjizi „Radno pravo“ su objašnjeni ti odnosi kroz zakonske odredbe, koje su prvenstveno važne za radnika i poslodavca, ali i za državu koja mora osigurati jednakost i sigurnost unutar radnih odnosa. U prvom redu je obrađen pojam radnog odnosa, zatim vrste radnih odnosa, subjekti, zasnivanje i prestanak radnog odnosa, te su na kraju predočeni obrasci iz oblasti radnog prava.
Tijekom trajanja radnog odnosa važno je radniku omogućiti sve oblike pravne zaštite kako bi se ispoštovao ugovor o radu i svi propisi koji reguliraju radni odnos, od strane poslodavca.

Kod prestanka radnog odnosa važno je zaštiti radnika od samovolje poslodavca, jer radnik mora imati određenu sigurnost i mogućnost da nađe drugi posao. Zaključno se može reći da je odlučno za radne odnose to kako država funkcionira pravno i ekonomski, kakve zakone ima u području radnog prava, kakva su tijela koja provode i nadziru provođenje tih zakona te kakve sankcije predviđa zakon za one koji prekrše odredbe kojima se regulira radni odnos.

(Miodrag N. Simović,  Praktikum za krivično procesno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Banja Luci, Banja Luka, 2007)
Promjene koje su se dogodile u krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine primjenjuju se od 1. marta 2003. godine, i preuzimaju ustavne i međunarodnopravne postulate i standarde. Takve izmjene su ostavile trag na komunikaciji između pravosudnih organa i drugih organa i lica, odnosno na pisanom oblikovanju procesnih radnji koje se preduzimaju u krivičnom postupku.

Drugo izdanje praktikuma za krivično procesno pravo namijenjen je studentima koji pohađaju klinike za krivično procesno pravo i ljudska prava na Pravnom fakultetu u Banjoj Luci, te je podsjetnik i praktični vodič pravnicima koji se bave složenom materijom pisanog oblikovanja krivično pravnih spisa. Zbog toga, u praktikumu su obrasci sistematizovani i poredani redoslijedom odredaba odgovarajućih zakona o krivičnom postupku. Obuhvaćeni su najčešći i najvažniji spisi, s tim da su za osnovu izlaganja uzete dvije odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz krivične oblasti.

(Hajrija Sijerčić-Čolić, Nurko Pobrić, Krivično/kazneno procesno pravo – praktikum, Centar za ljudska prava u Mostaru, Sarajevo, 2009)
Prema procesnom krivičnom zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini, ostvarenje krivično pravnog zahtjeva koji je nastao izvršenjem krivičnog djela realizira se kroz pravno uređen postupak u okviru kojeg se utvrđuje postojanje, obim i kvalitet krivičnopravnog zahtijeva. U praktikumu su objašnjeni svi procesi u krivičnom procesu uz primjere konkretnih slučajeva i kako su uređeni oblici krivičnih procesa:

• redovni krivični postupak, koji se vodi protiv punoljetne osobe za koju postoji vjerovatnoća da je izvršila krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora preko pet godina ili dugotrajni zatvor. Prolazi kroz 4 stadija: istraga, postupak optuživanja, glavni pretres i postupak po pravnim lijekovima;
• skraćeni krivični postupak, koji se vodi protiv punoljetnog izvršioca krivičnog djela za koje je propisana novčana kazna kao glavna kazna ili kazna zatvora do pet godina i odnosi se na izdavanje kaznenog naloga;
• postupak prema maloljetnom izvršiocu krivičnog djela, čije se specifične odredbe primjenjuju u postupku prema osobama koje su učinile krivično djela kao maloljetnici, a u vrijeme postupka nisu navršile 21 godinu života;
• krivični postupak protiv pravne osobe, koji se zbog istog krivičnog djela pokreće i vodi zajedno sa krivičnim postupkom protiv fizičke osobe.

Posebni postupci, koji se odvijaju – izricanja sudske opomene, neuračunljivosti optužene osobe, izricana mjera bezbjednosti i oduzimanja imovinske koristi, donošenja odluke o brisanju osude, prestanku mjera bezbjednosti i pravnih posljedica osude, izdavanja potjernice i objave.

(Nevenko Misita, Osnovi prava Evropske unije, FOD BiH – Pravni centar, Magistrat, Sarajevo, 2002)
Osnovi prava Evropske unije Nevenka Misite je prvi univerzitetski udžbenik iz oblasti Prava Evropske unije koji se pojavio na domaćim pravnim fakultetima. Kao takav, udžbenik je paradigmatičan primjer nastojanja da se, u kontekstu u kojem je nastao, bh. pravosudni sistem usmjeri ka ustrojstvima Evropske unije.

Knjiga je nastala kao podrška izdavanju udžbenika iz oblasti prava, a stručnost u pristupu temi, jasnoća u definiranju je pokazatelj na koji način treba voditi univerzitetsku udžbeničku politiku.
Izdanje je nastajalo uz stalnu konsultaciju stručnjaka i podršku stručnjaka sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Štokholmu, kao i Instituta za strano i međunarodno privatno pravo u Hamburgu.

Udžbenik je koncipiran u četiri velike cjeline, od nastanka i razvoja evropskih zajednica i konstituisanja Evropske unije, preko pravne prirode i osnovnih elemenata pravnog okvira Evropske unije, do komunitarnog prava i institucija.
Napisavši takav udžbenik, Nevenko Misita je dao ogroman doprinos budućim pravnicima u BiH, te na neki način pokazao put ka Evropskoj uniji.