Inicijativa i civillna akcija (ICVA) u BiH djeluje više od 20 godina. Njeni članovi rade pod sloganom: „U ime onih koji ne mogu sami“. Fokus djelovanja im je zagovaranje izmjena politika i praksi koje se tiču osjetljivih grupa. Trenutno zagovaraju uvođenje inkluzivnih medijskih sadržaja u Kantonu Sarajevo. Drugačije rečeno, osobe s osjetilnim teškoćama (gluhe, nagluhe, slijepe i slabovidne) pokušavaju uključiti u društvene tokove kroz osiguravanje medijskih sadržaja prilagođenih njima. Projekt finansijski podržava Fond Otvoreno društvo BiH.

Vlast u Kantonu Sarajevo pokazala otvorenost za medijsku inkluziju

Zagovaranje zasad ima rezultate. Vesna Vukmanić iz ICVA-e posebno naglašava otvorenost Vlade Kantona Sarajevo za saradnju: „Pokrenuli smo prvo inicijativu da se budžet Kantona Sarajevo poveća za nekih 20.000 KM kako bi se uposlilo više tumača znakovnog jezika koji su potrebni ne samo u medijima, već, naprimjer, i na sudovima. Vlada je relativno brzo odgovorila na naš zahtjev i stvarno je promijenjen budžet. Od sljedeće godine taj budžet će se navodno progresivno povećavati da bi se zaposlili tumači kojih ima svega 16 certificiranih na nivou cijele BiH.“

Drugi korak je bio prilagođavanje programa Kantonalne televizije i web stranica osobama s invaliditetom. Vukmanić tu posebno ističe  otvorenost Lejle Brčić, ministrice pravde u Kantonu Sarajevo, za saradnju koja je rezultirala i preuzimanjem odgovornosti više članova kantonalne vlade: „Ministrica pravde, u čiju nadležnost spada i kantonalna televizija, bila je susretljiva i efikasna. Organizovala nam je sastanak s ministrom Ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice KS, Malikom Garibijom, predstavnicima Ministarstva obrazovanja KS, te Izvršnim direktorom Kantonalne televizije Sarajevo. Razgovarali smo o tome šta je izvodivo. Izvršni direktor Kantonalne televizije, Haris Dučić, je rekao da oni nemaju tehničkih kapaciteta da sadržaj prilagode osobama s invaliditetom. Tu je ministar za rad i socijalnu politiku KS, Malik Garibija,  rekao da će Ministarstvo kojem je na čelu izdvojiti sredstva za tu namjenu. On je čak dao televiziji i rok da naprave analizu troškova i pošalju Ministarstvu.“

Inače, kad su televizije u pitanju, u BiH nema nijedan pozitivan primjer kad su u pitanju inkluzivni medijski sadržaji. Regulatorna agencija za komunikacije ove godine je uradila analizu u kojoj piše da je tek jedan posto sadržaja namijenjeno osobama s invaliditetom. Tu spadaju tematske emisije u kojima se govori o osobama s invaliditetom, međutim, ni one nisu prilagođene da bi ih osobe o kojima se govori mogle pratiti.

U regiji kao pozitivan primjer izdvaja se HRT koji ima odjel za „Prilagodbu programa osobama s osjetilnim teškoćama“. U tom Odjelu zajedno s udruženjima slijepih osoba biraju programski sadržaj koji će se prilagođavati.

Nepovoljan zakonski okvir

Jedan od razloga zašto je u BiH stanje loše u ovoj oblasti jeste zakonski okvir koji je uređuje. Iako se radi o isključivanju i diskriminaciji osoba s osjetilnim teškoćama, zakon ne predviđa nikakve sankcije za medije koji ih isključuju. Zakon kaže da mediji trebaju prilagođavati sadržaje, ali ne i da moraju. Zagovaranje ICVA-e će stoga ići i u pravcu pooštravanja zakonskih odredbi i monitoringa njihove provedbe. Međutim, Vukmanić kaže da bi se problem ublažio i kad bi televizije bile proaktivnije u smislu iznalaženja sredstava za prilagođavanje sadržaja osobama s osjetilnim teškoćama. Kroz svoje dugogodišnje zagovaračko iskustvo, ne samo u vezi s medijima, ali uvijek u vezi s društveno isključenim osobama, kaže da se nerijetko dešavalo da je novac sekundarni problem, a primarni nedostatak volje i odgovornosti.

Nije problem samo u mainstream medijima, već i u drugim komunikacijskim kanalima čije bi prilagođavanje osobama s osjetilnim teškoćama značajno olakšalo život. Takve su web stranice općina, ministarstava, saobraćajnih kompanija i sl. ICVA se zalaže i za to. Prilagođavanje komunikacije servisnih službi osobama s osjetilnim teškoćama možda je i od najvećeg značaja. Hitna pomoć u Sarajevu s gluhim osobama ima jednosmjernu komunikaciju. Iako postoji način da gluha osoba primi informaciju o vremenu dolaska hitne pomoći ili medicinske upute, on se još ne primjenjuje u Sarajevu. Isto je i s policijom, civilnom zaštitom i drugim službama. Jedan od načina rješenja tog problema koji će ICVA zagovarati je institucionalna pomoć za nabavku asistivnih komunikacijskih uređaja osobama s invaliditetom što bi podrazumijevalo i obuku za njihovo korištenje.

Uspjeh ovog projekta značio bi veću socijalnu uključenost osoba s osjetilnim teškoćama, veći stepen ostvarenja njihovih ekonomskih, socijalnih i drugih prava, veću uključenost u tržište rada, u konačnici samostalnost. Međutim, ono što je jednako važno jest što bi briga države o medijskoj inkluzivnosti bila motivirajuća i za privatni sektor da se u većoj mjeri posveti toj temi. Jako je važno i stvaranje povjerenja osoba s osjetilnim teškoćama prema institucijama sistema i društvu u cjelini. Mnoge od tih osoba ne kriju razočarenje u odnos države prema njima. Ono se najbolje pokazuje u zalaganju jedne slijepe osobe da se populacija kojoj pripada oslobodi plaćanja RTV takse. To govori dovoljno o gubitku nade da bi stvari za slijepe mogle krenuti na bolje. Za pretpostaviti je ipak da će država (zasad samo Kanton Sarajevo) imati više sluha za zahtjeve osoba sa invaliditetom, kako ne bi bilo potrebe za zahtjevima poput ovog o oslobađanju od RTV pretplate.