Četvoro performera pričaju lične priče o svojim tijelima. Dvije osobe su s invaliditetom a dvije ritmičke gimnastičarke. Na vizualnom planu ta tijela su kontrapunkti jedna drugima. Međutim, kroz njihove ispovijesti razlike među njima, one po osnovu invaliditeta, postaju neprimjetne.

Da bi se to postiglo, potrebno je raskrinkati invaliditet kao društveni konstrukt. To je na početku predstave uradila Merima Dervović, jedna od glumica u predstavi, također osoba s invaliditetom, ali i historičarka umjetnosti. Prezentirala je tretman osoba s invaliditetom u umjetnosti kroz historiju. Radi se o negativnoj stereotipizaciji. Osobe s invaliditetom bile su sve – od demonskih likova do prosjaka i nikad ništa sa čime bi se ljudi rado identificirali. Ili, kako kaže Ena Kurtalić, jedna od glumica u predstavi: “Dugo vremena su OSI bile potpuno marginalizirane i nevidljive. Služile su tek za zabavu ili su bile prikazane na jedan jako nefer način. Umjetnost je, umjesto približavanja, potencirala razliku između OSI i tipičnih osoba i udaljavala ih od kulturnih institucija, umjetničkih škola i ‘daski koje život znače’. Samim tim su dugo vremena bili van očiju javnosti i umjetnosti i mislim da je to stvorilo i neki strah kod umjetnika, ali i običnog čovjeka. Strah od nepoznatog.”

Predstava All Inclusive stoga je čin promjene umjetničke prakse. Predstava istovremeno i uključuje osobe s invaliditetom, kao glumce, i govori o njihovim problemima. Naime, umjetnika koji imaju neki vid i stepen invaliditeta kroz povijest umjetnosti, a i danas, ima, međutim i oni rijetko govore o vlastitom problemu kroz vlastitu umjetnost. Osim, dakle, što je potrebno umjetnost otvoriti za učešće osoba s invaliditetom, potrebno ju je otvoriti i za invaliditet kao temu, ali prije svega kod umjetnika probuditi svijest za važnost te teme i mogućnosti njene umjetničke obrade.

Najčešća konotacija koju riječ invaliditet podrazumijeva jest ograničenje. Umjetnost u kojoj je invaliditet najveća prepreka je ples. I upravo je ples najzastupljeniji u predstavi All Inclusive te u najvećoj mjeri služi razbijanju predrasuda i stereotipa o osobama s invaliditetom. Kurtalić o plesu kaže: “Amila (Terzimehić, op.a.) i ja smo htjele raditi predstavu koja će preispitati šta je to ples i kakvo tijelo je plesačko tijelo. Predstavu koja će govoriti o tijelima koja su na krajnjim tačkama spektruma, atletskim i marginaliziranim. Pronaći šta je to što nas zbližava, a ne udaljava. Šta nas čini ljudskim bićima.”

Jasmin Džemiđić, također osoba s invaliditetom, ističe ples kao poseban izazov kad je u pitanju njegov angažman u ovoj predstavi. Jednu pouku izvukao je za sebe lično: “Svako novo iskustvo je pomak naprijed u profesionalnom smislu. A od životnih stvari što se tiče, naučio sam koliko sam zapravo zapostavio svoje tijelo. I to mi je pomoglo da shvatim koliko moram raditi na istom.”

Za njega, tijelo nikad nije bilo ograničavajući faktor, pa ni s obzirom na ples. Plesao je, kaže, i prije. Međutim, osobe s invaliditetom često su sputane i ne stiču iskustva koja žele, a mogle bi ih steći da nije ubjeđivanja u suprotno: “OSI konstantno bivaju ubjeđivane da ne mogu mnoge stvari, ne samo kad je u pitanju ples. Nakon takve vrste pritiska okoline ne bi me čudilo da ima OSI koje su demoralisane u svakom pogledu, ali zato smo par nas tu, svako u svojoj branši, da mijenjamo te stvari, i iskreno se nadam da će predstava All Inclusive imati veliki uticaj ne samo na OSI, nego i na tipične osobe jer je zaista svima namijenjena.”

Njegovo iskustvo svjedoči da se umjetnošću mogu postići promjene. Jasmin se već dugo bavi stand up komedijom, to mu je donijelo popularnost te veliki broj medijskih nastupa kroz koje često pokušava osvijestiti ljude za probleme osoba s invaliditetom: “Svoj najveći uspjeh sam doživio kada je neki momak stao pored mene s autom i rekao da zbog mojih zamjerki u vezi s parkiranjem na trotoar to više ne radi. Ja o tom govorim kad god sam negdje u medijima. Mala, ali ipak pobjeda.”

Četvrta glumica u predstavi je Amila Terzimehić. Predstava je njena magistarska teza i uz Enu Kurtalić potpisana je kao njena autorica. Kao i Ena, u predstavi je ritmička gimnastičarka, čime se i bavila u životu. Ja sam željela da istražujem sliku tijela kroz postmoderno pozorište, gdje je svako tijelo dobro došlo, svako je posebno, jedinstveno, nosi svoju priču, koja je i jedina takva. Nismo htjeli pričati ovu priču bez Jasmina i Merime jer smatram da smo na sceni svi jednaki. I u tome je ljepota postmodernog pozorišta. Nismo htjeli nikog niti veličati niti umanjivati neke sposobnosti. Tražili smo gdje se to razilazimo a gdje spajamo. A trenutaka gdje se spajamo je više jer svi smo sve.“

Ono najzanimljivije u predstavi gdje se ta tijela spajaju je trauma. U dijelovima kad govore o svojim tijelima, šta vole da rade, a šta ne, koliko imaju ožiljaka, koliko su operacija pretrpjeli, Jasmin i Merima u tim, za tijelo traumatičnim iskustvima, prednjače. Međutim, oni to s nevjerovatnom lakoćom iznose publici, bez ogorčenja, bez patosa, tako da publika to prihvata bez vidnog uzbuđenja i emotivne reakcije.

Tijela Amile i Ene su za mainstream savršena tijela. Idealna težina na idealnu visinu, savršena okretljivost i gipkost, tijela na kojima se zavidi. Ipak, kroz njihove tačke u predstavi, gdje je jedna u ulozi ritmičke gimnastičarke a druga u ulozi njene trenerice, trauma najviše dolazi do izražaja.

Radi se o konstantno discipliniranim tijelima, tijelima bez slobode. Ta tijela postaju savršena iz želje za bezuslovnim pokoravanjem i zadovoljenjem htijenja autoriteta. U predstavi taj autoritet predstavlja trenerica. Trpnja, napor i patnja koje ta tijela podnose su izvorište traume koja je označila cijelu predstavu.

I to je najveći kvalitet te predstave. Ona jeste predstava o osobama s invaliditetom, ali jednako tako i predstava o tipičnim osobama. Jedne ne možemo shvatiti mimo odnosa s drugima, a taj odnos ne ogleda se samo kroz mogućnosti tih tijela. On se ogleda i kroz traumu. Predrasude koje tipične osobe gaje prema osobama s invaliditetom baziraju se nerijetko na odnosu prema njihovim tijelima na koja gledaju kao na prizore patnje. To je ono što je pogrešno. Ona mogu biti prizori i izvori užitka, baš kao što tijela tipičnih osoba mogu biti izvorišta traume i patnje. Poboljšanje odnosa između tipičnih i OSI-ja krije se u osvještavanju toga. Njihova tijela su jedna drugima ogledala.

Predstava All Inclusive značajna je i kad se gleda čisto s teatarskog aspekta.

Ona je kombinacija tehnika fizičkog i ekspresivnog teatra. Tijelo je u predstavi glavni izražajni instrument, otud je to fizički teatar. S druge strane, performeri su koristili lične priče, čak i istraživanje u vezi sa svojim tijelima, te je otud to i ekspresivni teatar.

Takve predstave su rijetkost u pozorištima u BiH i nema sumnje da je mnogim gledaocima to bio prvi susret s tom vrstom teatra. Predstava je premijerno izvedena na sceni sarajevskog Pozorišta mladih 15 septembra ove godine, a zbog svega navedenog performeri se nadaju da to neće ostati njeno jedino izvođenje.

Realizaciju predstave finansijski je podržao Fond otvoreno društvo BiH.