U četvrtak, 23. 9., na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, održana je Druga religiološka konferencija o temi „Religija i javna škola“.

Kroz okrugli sto i diskusiju cilj je bio predstaviti modele vjerskog/religijskog obrazovanja u zemljama članicama Regionalne religiološke mreže: Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, ali i suprotstaviti im skandinavski model edukacije o religiji.

Bosna i Hercegovina

Bosanskohercegovački model predstavila je Zlatiborka Popov Momčinović, profesorica na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu. Uvođenje vjeronauke u bh. obrazovni sistem, kako je obrazložila, bilo je pravdano poveljama o ljudskim pravima u kojima stoji da rodielji imaju pravo da odgajaju djecu u skladu sa svojim uvjerenjima ali i činjenicom da je religija u prošlom sistemu bila protjerana iz javnog prostora. Ono što se odmah pojavilo kao kontroverza jest pitanje da li djeca uče religiju ili o religiji, te da li se religija uopšte može učiti na neutralan način.

Također, skrenula je pažnju i na sumnju koja je često iznošena u javnoj debati povodom vjeronauka a to je da je taj predmet produbio podjele u već podijeljenom društvu i faktički ih cementirao kroz obrazovanje.

Kao alternativu, spomenula je predmet Kultura religija: „On nije zaživeo, ali je u startu doživljavan kao nešto suprotstavljeno veronauku. I sam taj predmet nije postavljen na dobrim osnovama jer nije pružao prostor za dijalog među religijama i o religijama nego su drugi predstavljani homogeno.“

Momčinović je učestvovala u dvije analize udžbenika iz nacionalne grupe predmeta, u koju spada i vjeronauk. „Posljednja analiza je bila 2017., došlo je do određenih pomaka, ali je opet analiza pokazala da se ponovo i u sklopu veronauke, ali i generalno u sklopu nacionalne grupe predmeta promovišu partikularne vrednosti te da se univerzalne vrednosti delimično spominju ali se ne promovišu. Ne nudi se koncept rešavanja problema kroz nastavne sadržaje, ne podstiče se kritična svest, što je generalno problem obrazovanja u BiH“, kaže Momčinović.

Hrvatska

Stanje u Hrvatskoj predstavila je Ankica Marinović, znanstvena savjetnica u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu.

U Hrvatskoj vjeronauk se uči i u sklopu predškolskog, i osnovnoškolskog, i srednjoškolskog obrazovanja. U osnovnim školama čak nema ni alternativnog predmeta. Vjeronauk je izborni, ali kad ga đaci izaberu postaje obavezni. Nastavnike bira i razrješava crkva. Udžbenike i programe izvodi hrvatska biskupska konferencija a sve, uključujući i plate nastavnika, finansira hrvatska država.

„Katolički, protestantski, pravoslavni i islamski vjeronauk su izrazito konfesionalnog tipa, tradicionalni i konzervativni u osnovnom tonu. Može se reći da je vjeronauk u službi poticanja na vjeru. Varijanta tog vjeronauka je nastavak onog od prije Drugog svjetskog rata, koja je bila uspavana u toku socijalizma. U međuvremenu se desio Drugi vatikanski koncil i iako vjeronauk ima neku koncilsku oblandu, ipak je predkoncilski s obzirom na promicane vrijednosti i sadržaje“, rekla je Marinović.

U osnovnim školama učenici koji ne idu na vjeronauk nemaju gdje provoditi to vrijeme, odnosno ono im nije isplanirano.

Vrlo je važna i debata koja se u Hrvatskoj vodi u vezi s međupredmetnom povezanošću kao jednim od ciljeva obrazovanja.

„U slučaju vjeronauka to znači promicati kršćanske ili katoličke vrijednosti kroz druge predmete jer se Hrvatska obavezala ugovorom sa Svetom stolicom da će promicati kršćanske vrijednosti u predškolskim, osnovnoškolskim, srednjoškolskim i visokoškolskim ustanovama“, kaže Marinović. Također, nastavnici vjeronauka u povlaštenom su položaju u odnosu na druge nastavnike. Ne mogu dobiti niti disciplinske opomene niti otkaz jer o tome odlučuje samo biskupska konferencija. Kontroverzu je izazvala i lekcija u udžbeniku za sedmi razred u kojoj se ateistički svjetonazor smatra neautentičnim i stavlja se u grupu s praznovjerjem, idolatrijom i sl. Kao posebno problematičan, Marinović je navela citat Ivana Pavla Drugog, za koji kaže da je izvađen iz konteksta, a u kojem se tvrdi da su nereligiozni ljudi, ljudi koji nemaju vjere, krivi za Aušvic.

Srbija

O položaju vjeronauka u Srbiji govorila je Danijela Gavrilović, profesorica s Univerziteta u Nišu: „Ustavom i zakonima utvrđeno je da u Srbiji postoji sedam tradicionalnih verskih zajednica.  Samo te verske zajednice imaju pravo da organizuju veronauk u javnim školama. Veronauka je u Srbiji uvedena 2001. godine. Pre uvođenja bila je kratka javna debata, javljali su se pedagozi, sociolozi, psiholozi, itd., iskazivali svoje sumnje u sposobnost dece da razumeju celi taj koncept i način predstavljanja verskih sadržaja. Nakon te kratke debate ona je uvedena kao fakultativni predmet da bi kasnije postala izborno-obavezni. Međutim, postoji alternativa u vidu građanskog obrazovanja. I tu sad postoji debata. Zašto bi građansko obrazovanje bila alternativa? Jednako je potrebno i građansko vaspitanje, uostalom religija i jeste deo građanskog vaspitanja.“

Broj đaka koji biraju vjeronauk i onih koji biraju građansko vaspitanje je podjednak. „Međutim, dešava se da čak i učenici koji odlaze u crkvu ne žele da idu na veronauk zato što njihovi roditelji veruju da nije napravljena dobra metodička priprema, da sadržaji nisu u skladu s razvojnim kapacitetom dece“, kaže Gavrilović.

Najviše djece sluša pravoslavnu vjeronauku, jer je uostalom i pravoslavnih vjernika najviše u Srbiji. Zanimljiv podatak je da je u Srbiji veći broj katolika od muslimana, ali da ipak veći broj đaka pohađa islamsku vjeronauku nego katoličku. Jevrejska zajednica, također definisana kao tradicionalna, nema organizovanu vjeronauku zbog malog broja ali i slabog interesa.

Gavrilović je napomenula i interesantan detalj da crkva insistira na terminu da je vjeronauk vraćen a ne uveden zato što je do 1955. vjeronauk bio prisutan u školama na ovaj ili onaj način, ali je od 1945. već polako sklanjan: „To je deo simboličkih borbi šireg kapaciteta u društvu uopšte.“

Crna Gora

S obzirom na to da u Crnoj Gori vjeronauka kao predmeta nema, Vladimir Bakrač, profesor s Univerziteta u Nikšiću, govorio je više o debatama koje se vode kad se spomene mogućnost njegovog uvođenja.

„Može djelovati kao pravo čudo da početkom devedesetih kada su zvanična politika i crkva na neki način koketirali da se nisu mogli usaglasiti da uvedu vjeronauku u obrazovni sistem Crne Gore. Možda opet i ne treba da čudi kad znamo da je ustavno uređenje Crne Gore takvo da je određuje kao sekularnu i građansku državu“, rekao je Bakrač.

On je citirao i član 14 Ustava Crne Gore u kojem stoji: „Vjerske zajednice su odvojene od države i vjerske zajednice su ravnopravne u slobodnom vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova. Shodno tome, Ministarstvo prosvjete i sporta Crne Gore nema ingerencije u pogledu kontrolisanja vjerskih škola i njihovih aktivnosti, kao ni u uključivanju vjerskih škola u obrazovni sistem Crne Gore.“

Protivnici uvođenja vjeronauke svoj stav argumentuju time da bi narušilo multietnički i multikonfesionalni sklad u Crnoj Gori te da se treba njegovati građanski princip uređenja društva. Druga strana smatra da je obrazovanje u duhu svoje vjere jedno od krucijalnih ljudskih prava u svakom društvu.

U Crnoj Gori u srednjoj školi imaju istoriju religije kao izborni predmet, dok je u osnovnoj on uveden samo u devetom razredu. S druge strane, vjeronauk, tj. konfesionalni pristup učenja o vjeri imaju u vjerskim školama i organizuju ga vjerske zajednice.

Slovenija

Aleš Črnič, profesor s ljubljanskog univerziteta, rekao je da je učenje o religiji u Sloveniji postavljeno po francuskom uzoru i u biti je drugačije nego u zemljama regije. „Odluka je bila da se religija proučava u sklopu različitih predmeta. Odnos javnog mnijenja prema vjeronauku u školi, tj. konfesionalnom modelu, jako je negativan. U Sloveniji, također, postoji i izborno-obavezni sekularni predmet koji se zove vjerska etika. Uveden je u osnovne škole i biraju ga učenici koje malo više ta tema zanima. Postavljen je religiološki i podučavaju ga učitelji koji imaju neku vrstu znanja iz društvenih nauka. Taj predmet nije zaživio. U najboljim godinama, tamo negdje oko 2005., samo je tri posto učenika biralo taj predmet a danas je to nekih pola procenta“, rekao je Črnič.

Skandinavija

Ono što bi moglo poslužiti kao jedinstven model u regiji je skandinavski model nekonfesionalnog religijskog obrazovanja. O njemu je govorila Karna Kjeldsen, religiologinja iz Danske: „U Danskoj i Švedskoj religijsko obrazovanje postoji od kraja šezdesetih godina prošlog vijeka, a u Norveškoj od 1997. Religiji se pristupa kao općeljudskom, sociološkom fenomenu i kod učenika se razvija kritičko-analitički pristup prema religijskim sadržajima. Kroz religijske sadržaje učenici pokušavaju da pojasne svoje poglede na svijet bez obzira da li su religiozni ili ne.“

Učešće u konferenciji uzeo je i Karl Jansen, predsjednik  međunarodnog religiološkog udruženja – IAHR (International Association for the History of Religions). On je naglasio važnost kritičko-analitičkog pristupa prilikom učenja o religiji: „Na taj način učenici generiraju i političko-kritički pristup svemu što ima veze s religijom u javnom diskursu.“

Skriveni kurikulum

Doprinos diskusiji dao je i profesor s Univerziteta u Sarajevu Dino Abazović. Skrenuo je pažnju na problem skrivenog kurikuluma u vezi s nastavom vjeronauka: „Problem proučavanja religije je problem imaginacije religije u percepciji nacije, govorim u državnom smislu nacije. To postavlja pred nas važno pitanje, pored pravnih aranžmana koje države imaju s vjerskim zajednicama, pored reforme školstva i sl., otvara pitanje skrivenog kurikuluma. Mi možemo vidjeti da su se transformacije dešavale, od udžbeničke politike, onda broja sati, pozicioniranja časova, ali mi se čini da bi se dodatni istraživački napor morao napraviti na razmatranju skrivenog kurikuluma.“

Cilj okruglog stola bio je usklađen s misijom Regionalne religiološke mreže koja je događaj i organizovala a to je: promicanje javnih rasprava i promišljanja o gorućim društvenim
pitanjima u vezi s religijom; redovita akademska razmjena informacija i iskustava istraživača iz regije te aktivno stvaranje uvjeta u cijeloj regiji za kvalitetne religiološko-akademske
aktivnosti, koje će  omogućiti i mlađim istraživačima da uđu u ovo znanstveno- istraživačko područje.