Iz štampe je izašla knjiga Romske priče (Zbirka I). U tvrdi uvez ukoričene su 864 stranice koje sadrže 187 priča na romskom jeziku i njihov prevod na bosanski. Knjiga je izašla zahvaljujući finansijskoj podršci Fonda otvoreno društvo BiH koji je ujedno i jedan od izdavača. Osim FOD-a, kao izdavač potpisan je i Zemaljski muzej BiH.

Radi se o dijelu priča koje je u razdoblju od 1928. do 1968. prikupio Rade Uhlik, čuveni romolog, jedan od najznačajnijih s prostora Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, koji je posvetio 70 godina svog života izučavanju i istraživanju romskog jezika.

U ovoj prvoj zbirci je njih, kako je već navedeno, 187 i radi se o pričama prikupljenim do 1952. godine. Priče su skupljane najvećim dijelom po Bosni i Hercegovini, a pričali su ih bosanskohercegovački Romi i Romkinje. Na kraju priča navedeno je ime i prezime kazivača, njegova ili njena dob te mjesto u kojem je priča zabilježena. Uhliku su priče služile za lingvistička istraživanja, ali bilježio ih je i s ciljem njihovog očuvanja. On je govor Roma iz BiH, tačnije čergaški gurbetski govor, smatrao najočuvanijim i time najprivlačnijim za istraživanje romskog jezika.

Uhlik je prikupljene priče razvrstavao u knjige, tako da ova, prva zbirka, sadrži ukupno pet knjiga.

Urednica Zbirke je dr. Hedina Tahirović-Sijerčić, također romologinja, koja je radila prepis, obradu i reviziju rukopisa na romskom jeziku, ali i reviziju prevoda tekstova na bosanski. Sam prevod radio je Ruždija Russo Sejdović.

Prepis tih tekstova na gurbetskom urađen je bez izmjena u sadržaju, samo je pismo prilagođeno romskom standardu. I u prevodu su korištena ona rješenja koja omogućavaju što doslovniji prenos kazivanja u drugi jezik, njegovu autentičnost, strukturu rečenice i značenje. Doslovnost prevoda izbjegavana je samo u slučaju vulgarizama, ali i tu djelimično.

Tu prevodilačku strategiju dr. Tahirović-Sijerčić naziva „sirova smisao-za-smisao prevodilačka strategija“, a o njoj kaže: „Prevod nastao korištenjem 'sirove smisao-za-smisao' prevodilačke strategije karakteriše jezik koji prirodno slijedi izvorni bosanski jezik, ali ne mijenja specifičnosti izraza gurbetskog dijalekta, nego ih zadržava.“

Zbirka je stoga u prvom redu prevodilački poduhvat. Njen cilj je dati uvid u original i preko originala dati uvid u prevođenje koje ima za cilj što vjerodostojniji prenos jedne kulture u drugu. Naravno, uvid u original ne služi prevodiocima i, generalno, poznavaocima romskog jezika samo da bi ga poredili s prevodom, nego i da bi uočavali karakteristike gurbetskog govora i poredili ih sa drugim poznatim im dijalektima romskog jezika. Ova zbirka ima i izvjesnu jezičku istorijsku vrijednost jer je od bilježenja prve priče koja se nalazi u knjizi prošlo gotovo sto godina tako da su se u tom periodu neminovno desile određene jezičke promjene koje će romolozima biti interesantne za istraživanje.

Kad je o prevođenju riječ, ono je detaljno objašnjeno u uvodu u zbirku, u tekstu Hedine Tahirović-Sijerčić pod nazivom „Značaj prevoda u romskom kontekstu“. Njen je i tekst na kraju knjige „Zapažanja usput“ u kojem se nalaze vrijedne bilješke o jezičkim karakteristika pojedinih priča, ali i niz informacija koje nisu u isključivoj vezi s lingvistikom, kakve su one o vremenskom okviru i prostoru unutar kojeg su priče skupljane, zatim o kazivačima, likovima u pričama i dr.

Osim prevoditeljima, Zbirka će sigurno biti zanimljiva i svima koji se bave usmenom književnošću. Radi se o pričama koje spadaju u red najkasnije prikupljenih priča (prva polovina 20. vijeka) i definitivno najkasnije prezentiranih široj javnosti (2021). To itekako utiče na njihovu recepciju ali i na njihove karakteristike. Recimo, u nekoliko priča se pominje putovanje kroz države. S obzirom na sadržaj samih priča i dosta elemenata bajke koje se provlače kroz njih, priče su starije od samog pojma države. U vrijeme njihovog nastanka, vjerovatno se radilo o kraljevinama ili zemljama, ali u vrijeme kazivača riječ država se činila posve prirodnom za upotrebu u kontekstu tih priča.

Također, priče su interesantne i komparativistima. Tako u jednoj priči imamo lika koji se predstavlja kao s onoga svijeta, da bi izmamio novac koji nosi preminulom sinu jedne žene, što je uporedivo sa čuvenim Erom s onog svijeta. U drugoj priči opet imamo mlin koji melje ono što vlasnik tog mlina poželi. Vjerovatno najpoznatiji takav mlin je Sampo iz Kalevale. Tu je i cijela plejada likova karakterističnih za usmenu književnost: divovi, divkinje, kraljevi, zmije, itd., ali i originalnih: Srbin, Hrvat, Ćelavko, Gologuzi i sl. Osim likova, tu su i za usmenu književnost tipični motivi: smrt, siromaštvo, magija, itd.

Mnogo je i erotskih priča koje odlikuje strastvenost, vulgarizmi i izuzetna maštovitost. Rijedak je toliki opus erotskih priča u usmenoj književnosti bilo kojeg naroda, a ako se uzmu samo južni Sloveni, s obzirom na to da su oni većinska zajednica s kojom su Romi, kazivači ovih priča, dijelili prostor, najpoznatija erotska narodna književnost sabrana je tek u jednu pjesmaricu koju je skupio Vuk Stefanović Karadžić. Također, bar kad je o ovoj Zbirci riječ, zanimljivo je da u pričama nema romske zemlje ili nekih znamenitih Roma, na primjer kraljeva. Radi se o tom da toga ni u istoriji nije bilo, ali će pažnju istraživača sigurno privući i ta tema jer usmena književnost drugih naroda obiluje značajnim istorijskim ličnostima tih naroda kao i njihovim mitskih zemljama ili porijeklu.

Činjenica da su ove priče prikupljane u prvoj polovini 20 vijeka, a da ih tek danas imamo ukoričene za najširu čitalačku publiku, bit će zanimljiva kako istoričarima književnosti tako i sociolozima jer to mnogo govori o odnosu ovdašnjih većinskih kultura spram manjinske romske. Međutim, ne treba u potpunosti ni amnestirati same Rome zbog zapuštanja ovog kulturnog blaga. To što smo sada u prilici ući u bogati kulturu usmenog pripovijedanja kod Roma, možemo zahvaliti tek nekolicini ljudi, kakvi su Rade Uhlik i Hedina Tahirović-Sijerčić te nekolicini institucija, kakva je Zamaljski muzej BiH. Naravno, bez sluha i finansijske podrške Fonda Otvoreno društvo BiH na ovaj poduhvat čekali bismo još dugo.

I, na kraju, posebno treba naglasiti da za čitanje ovih priča nisu potrebne nikakve naučne ni istraživačke ambicije. Knjiga će biti interesantna svakom čitaocu zainteresiranom za usmenu književnost.

S obzirom na to da nas u bliskoj budućnosti očekuju još tri ovakve knjige, kroz koje će biti prezentirano gotovo cjelokupno romsko usmeno pripovijedanje u BiH, nije pretenciozno reći da je pred nama izdavački poduhvat koji će spadati među najveće u prve dvije decenije 21. vijeka u Bosni i Hercegovini.

Osim što je ovaj projekat značajan za same Rome, on je značajan i za većinsku zajednicu jer će pospješiti uzajamno razumijevanje. Posebno vrijedna stvar, koju će trebati još isticati, jest što će ova zbirka, kao i one koje slijede, baciti svjetlo na rad izuzetno vrijednih, samozatajnih ljudi, romologa, čiji su naučna zalaganja jednako vrijedna kao i bilo čija, ali su dosad bila zapostavljena kao i sama romska kultura. Ovaj projekat otvara mogućnost da romolozi u bh. društvu dobiju prepoznavanje i značaj kakav imaju i ostali naučni radnici.